Fudbal i vaterpolo u Srbiji od večeras imaju jednu dodirnu tačku. Šest primljenih golova. Međutim, za razliku od ubedljive pobede vaterpolista, mladi fudbaleri su nam priredili, najblaže rečeno, neprijatno iznenađenje.
Nekadašnji evropski i svetski šampioni, apsolutna uzdanica srpskog fudbala, eliminisali su svetlo na kraju tunela.
Naša najtrofejnija generacija koja je svojim radom i zalaganjem služila kao primer starijim kolegama, nesumnjivo je posrnula. Negde između odlaska očinske figure Veljka Paunovića i pojavljivanja miliona u transferima nekadašnjih Zlatnih orlića , nastao je nesumnjivi jaz u ekipi. Stanju nisu pomogle ni česte promene na klupi, ali ni činjenica da fudbaleri u našem mentalitetu imaju mnogo veći prostor za kiks, jer je sreća koju donose, svake prestupne godine, neopisivo snažnija u odnosu na druge sportove.
Nijedna medalja naših košarkaša, vaterpolista ili odbojkaša ne bi mogla da zaseni prolazak grupe na Evropskom prvenstvu ili Mundijalu.
Srbija prosto voli fudbal, čak i kada ga mrzi, koliko god to nekome paradoksalno zvučalo. Tako je bilo, tako će i biti. Naravno, sport koji generiše najveći marketinški potencijal na svetu, sasvim očekivano privlači i nacije koje nemaju veze sa Španijom, Nemačkom ili Brazilom.
U istom terminu se na bazenu Tašmajdan igrala poslednja utakmica grupne faze Superfinala vaterpolo Svetske lige, gde je Srbija takođe primila šest golova. Međutim, u laganom šuterskom treningu je pogodila dvadeset.
U sasvim drugačijoj koncepciji sporta, Srbija je sila. Sada ćemo se naravno podsetiti nesumnjivo manje konkurencije koju ima vaterpolo, u odnosu na najvažniju sporednu stvar na svetu. Strateški nema potrebe praviti paralele između dva potpuno različita sporta. Međutim, sa organizacionog, ali i ljudskog aspekta, fudbal ima mnogo toga da nauči od vaterpola.
Počevši od zalaganja na terenu, preko logistike u vidu trenera, te članova stručnog štaba koji su tu da igrača kale kroz sve selekcije… Zahvaljujući stabilnosti i metodičnosti u radu, dolaze dobri rezultati. Ukoliko nestane kontinuitet, nastaju epizode od 1:6.
U nekom momentu su ovi momci prestali da budu deca koja grle: ,,brata do sebe” dok kao jedan izgovaraju reči molitve ili srpske himne. U nekom momentu se izgubilo poštovanje prema dresu i svemu onome što predstavlja odgovornost igranja za nacionalni tim.
Posvećenost su zamenile druge stvari, zahvaljujući kojima i ovi mladići počinju da žive od uspomena. Dvadesetog juna, 2015. godine, postali su prvaci sveta. Četiri godine kasnije, nisu se plasirali u narednu fazu Evropskog šampionata za igrače do 21 godine, niti će imati novu šansu za odlazak u Tokio.
Reakcije na ovakav rezultat našeg izmenjenog sastava variraju, od razočarenja do indignacije. Izneverena su, sa pravom, visoka očekivanja. A kada smo se razočarali, idemo dalje. Gde god to bilo.